

Pas u dvorištu je za mnoge porodice deo doma, ali pas koji pobegne na ulicu predstavlja opasnost za sebe, za vozače i za prolaznike. Vlasnici često tek posle prvog bega shvate da ograda koja izgleda čvrsto za ljude nije dovoljna za psa. Ograda za pse mora da odgovori na tri pitanja, može li pas da preskoči, da se provuče i da iskopa prolaz. Pravilno izabrana, rešava i problem stalnog lajanja.
Visina zavisi od veličine i temperamenta psa. Za male rase, poput jorkija i maltezera, obično je dovoljna niža ograda, ali kod pasa koji skaču i to se proverava. Srednji psi, kao border koli ili labrador, uglavnom traže ogradu od oko metar i po. Veliki psi i dobri skakači, poput nemačkog ovčara, haskija ili belgijskog ovčara, zahtevaju ogradu od metar i po do metar i osamdeset, a ponekad i višu. Bolje je ograda koja je malo viša nego što treba, nego trening kroz bekstvo.
Psi su majstori provlačenja, posebno mladi i mali psi. Razmak između prutova ili lamela mora biti manji od širine glave psa, jer gde prođe glava, često prođe i telo. Za male rase i štence razmak treba da bude veoma mali. Panelne ograde sa gustom ispunom u potpunosti rešavaju ovaj problem. Kod ograda sa prutovima ponekad se donji deo dodatno zatvara, na visini do koje mali pas može da dopre.
Neke rase su prirodni kopači, posebno terijeri i haskiji, a i drugi psi kopaju iz dosade ili kada im je vruće. Pas koji jednom iskopa prolaz ispod ograde, ponovo će pokušati na istom mestu. Rešenje je betonska traka ili ivičnjak ispod ograde, koji ide desetak do dvadesetak centimetara u zemlju. Druga opcija je ukopana žičana mreža, savijena prema unutrašnjosti dvorišta. Kopanje se dodatno smanjuje kada pas ima dovoljno šetnje i igre.
Pas koji kroz providnu ogradu vidi svakog prolaznika, biciklistu i drugog psa, često laje ceo dan. To iscrpljuje i psa i komšije. Ograda koja zaklanja pogled, poput panelne sa gustim lamelama, značajno smanjuje broj okidača za lajanje. Pas i dalje čuje ulicu, ali ne vidi svaki pokret. Mnogi vlasnici primete razliku već prvih dana posle zamene ograde.
Najveći broj pasa pobegne kroz kapiju, a ne preko ograde. Kurir, poštar, deca ili gosti ostave kapiju otvorenu na nekoliko sekundi i pas je već na ulici. Kapija sa samozatvaranjem i bravom koja se automatski zaključava rešava ovaj problem. Kod automatskih kapija dobro je imati i senzore, kako se kapija ne bi zatvorila na psa. Pešačka kapija treba da bude iste visine kao i ograda.
Ograda ne sme da ima oštre ivice, šiljke na vrhu i izbočine o koje pas može da se povredi ili zakači ogrlicom. Kovane ograde sa šiljcima su opasne za pse koji skaču. Aluminijumska ograda je glatka, ne rđa i ne ostavlja oštre ivice kada je pravilno izrađena. Žičane ograde su jeftine, ali pas ih vremenom savija i pravi otvore. Drvene ograde psi ponekad grizu, posebno štenci.
Na delu ograde prema susednom dvorištu, posebno ako i komšija ima psa, dolazi do stalnog laveža i trčanja uz ogradu. Psi mogu da se povrede ako se preko ograde dohvate njuškama. Puna panelna ograda ovde smiruje situaciju. Dovoljna visina na granici sprečava i preskakanje u komšijino dvorište, gde pas može da napravi štetu ili uđe u sukob. Dogovor sa komšijom oko izgleda ograde čuva dobre odnose.
Neki vlasnici ne žele da pas ima pristup celom dvorištu, posebno povrtnjaku, bazenu ili cvetnim lejama. Tada se pravi ograđeni boks ili zona za psa, sa senkom, kućicom i stalnim pristupom vodi. Unutrašnja ograda može biti niža od spoljne, ali dovoljno čvrsta. Ovakav prostor olakšava i održavanje, jer pas ne kopa po celom dvorištu. Kapija između zona omogućava da pas izađe kada je vlasnik prisutan.
Ograda je fizička granica, ali pas i dalje treba da nauči kako da se ponaša u dvorištu. Pas koji ima dovoljno šetnje, igre i pažnje ređe traži način da pobegne. Dosada je najčešći razlog za kopanje i preskakanje. Kombinacija dobre ograde i dobrog vaspitanja daje mirnog psa i mirne komšije. Kod upornih beguna, pomoć trenera za pse može biti dragocena.
Prava ograda za psa nije samo visoka, već promišljena, sa pravim razmakom, zaštitom od kopanja i kapijom koja se ne zaboravlja otvorena. Ona štiti psa, komšije i prolaznike. Uz to, može da učini dvorište mirnijim nego ikada.
Mnogi psi ne mogu, ali neki dobri skakači uz zalet ili oslonac mogu. Psi koji se koriste u sportu i radu skaču neverovatno visoko. Ako pas ima naviku da skače, ograda se pravi viša ili se na vrhu dodaje deo nagnut ka unutra. Uz ogradu se ne ostavljaju predmeti koje pas može da iskoristi kao stepenik.
Najbolja je ograda koja zaklanja pogled, poput panelne ograde sa gustim lamelama ili ograde sa punom ispunom. Kada pas ne vidi pokrete na ulici, ima manje razloga za lajanje. Neki psi ipak reaguju i na zvukove. Kombinacija ograde i treninga daje najbolje rezultate.
U mnogim slučajevima može. Postojeća ograda se može povisiti dodatnim elementima, donji deo zatvoriti gušćom ispunom ili mrežom, a ispod ograde postaviti betonska traka. Kapija se može opremiti oprugom za samozatvaranje. Ponekad je ipak jednostavnije i lepše postaviti novu ogradu.
Električni čobani i nevidljive ograde sa ogrlicama koriste se u nekim zemljama, ali kod nas mnogi veterinari i treneri savetuju oprez. Pas može da poveže bol sa ljudima ili drugim psima koje vidi u tom trenutku. Takve ograde ne sprečavaju ulazak drugih životinja u dvorište. Fizička ograda je pouzdanija i humanija.
To zavisi od veličine i energije psa, ali boks ne treba da bude mali kavez. Pas treba da ima prostor za kretanje, senku, kućicu i stalan pristup vodi. Ograđena zona ne zamenjuje šetnju i boravak sa porodicom. Što je pas aktivniji, to mu treba više prostora i aktivnosti.
